Glazbenik nesagledive širine i iznimnoga dara

Provjerena je istina da je u „zlatnim vremenima“ glazbe možda bilo manje, ali je slušatelju vrijedila više. I ne samo to: u doba kad se do nje moglo doći samo putem tvrdih medija, ponajprije ploča, glazba se i „čitala“, a ne samo slušala – svatko tko se njome ozbiljno bavio, pažljivo je proučavao pozadinski sadržaj omotnica ne bi li odgonetnuo tko na pojedinoj pjesmi svira, tko je producent, a tko aranžer.

U ta dragocjena doba Neven Frangeš na hrvatskoj sceni bio je toliko sveprisutan da ste ga (osobito ako ste proučavali što piše na ovicima LP-jeva) teško mogli izbjeći, iako je uvijek ostavljao dojam tihe, skromne i samozatajne osobnosti duboko uronjene isključivo u glazbu. Frangeš nije mario za njezine usputne i prolazne medijske učinke. Možda je to razlog više zbog čega je njegova ostavština toliko neprolazna i sveobuhvatna. Uvijek je bio na glasu kao vrhunski jazz klavijaturist, skladatelj i producent, no znatiželja ga je vodila posvuda, prema raznim žanrovskim područjima, uključujući i rock.

Neven Frangeš, spiritus movens hrvatskog glazbenog života  / Snimilo Davor Višnjić / PIXSELL

Njegovo smo ime još u školskim, (pred)gimnazijskim danima premijerno otkrili na omotnicama triju izvrsnih albuma Drage Mlinarca, primjerice na odličnom Rođenju iz 1975, gdje je Frangeš potpisan kao klavijaturist, svirajući sve, od akustičnog klavira do orgulja i syntha, a aranžirao je i ambiciozan komad prog rocka naslovljen Helena lijepa i ja u kiši. Do konca sedamdesetih produbio je suradnju s Mlinarcem, pa će se na albumima Negdje postoji netko i Sve je u redu prihvatiti i producentskoga posla, ugrađujući džezersku sofisticiranost u Draginu kantautorsku poetiku.

Više se puta radno i prijateljski družio i s Parnim valjkom – sudjelovao je na ploči Anđeli se dosađuju, odsvirao Hammond orgulje na kultnom akustičnom live albumu Bez struje, no ono što je Frangeša uvijek činilo uistinu velikim znalcem nadilazi instrumentalističku i producentsku rafiniranost. Kad je desetoga kolovoza objavljena vijest o njegovoj smrti, Valjak je na svojoj službenoj Facebook stranici objavio: „Danas nas je napustio naš ‘dobri duh’, naš ‘profesor’ i suradnik, a nadasve veliki prijatelj Neven Frangeš. Toliko toga nas je naučio. Velika ti hvala, Nevene...“. To nije tek kurtoazni pozdrav nekadašnjem mentoru, nego iskren izraz poštovanja prema glazbeniku nesagledive širine i iznimnoga dara.

Dakako, jazz je njegova matična iskaznica. Rođen je 1951. u Zagrebu gdje je nakon završene osnovne škole i Klasične gimnazije pohađao Muzičku školu Vatroslava Lisinskog. Studirao je lingvistiku na Filozofskom fakultetu, no bilo je jasno da će mu glazba odrediti životni put i to mnogo prije negoli je 1972. upisao Muzičku akademiju, gdje je studirao orgulje, klavir i glazbenu teoriju. Kad kažemo „mnogo prije“, mislimo na činjenicu da je s Boškom Petrovićem (glavom i brkovima) počeo surađivati još kao tinejdžer, u dobi od svega četrnaest godina, a profesionalna spona s našim legendarnim vibrafonistom u idućim će godinama i desetljećima obilježiti Frangešovu karijeru – barem na jednoj razini. O kojem god području je riječ, učio je od najboljih. Klavir je na Akademiji studirao kod znamenitog pijanista i pedagoga Ranka Filjka, orgulje kod Žarka Dropulića, a teorijske predmete kod Natka Devčića, Anđelka Klobučara, Mila Cipre, Brune Bjelinskog i drugih najistaknutijih pedagoga onoga vremena, ali izgradio je vlastiti, prepoznatljiv stil. Poznavanje klasične glazbe naučilo ga je instrumentalističkoj disciplini, dok je od jazza usvojio improvizacijski jezik i neograničenu slobodu kretanja u svim smjerovima. Svirao je s izraženom osjećajnošću, fleksibilnošću i nepogrešivim instinktom, što se osobito jasno čuje u intimističkim „dijalozima“ s Petrovićem na njihovim zajedničkim ostvarenjima. Za potpuniji dojam o dubini Frangešove izvedbe i hipersenzibilnosti njegova tona dovoljno je poslušati 14-minutnu naslovnu temu albuma Un Chien Andalou, snimljenu u studenome 1986. u klupskoj atmosferi bečkog jazz kluba Opus One. U energičnijim skladbama, poput Trilogy ili From Moscow to L.A., nije ništa manje uvjerljiv.

Frangeš je posjedovao rijedak dar brisanja granica i sintetiziranja drugačijih umjetničkih univerzuma, kao što pokazuje album Zvira voda, gdje je s Boškom Petrovićem i slavnom mezzosopranisticom Ružom Pospiš-Baldani pretočio komadić međimurske glazbene baštine u nešto sasvim novo, protkano jazzom i klasikom. Djelokrug njegovih aktivnosti zahvaćao je i rad u teatru: kao skladatelju za stotinjak kazališnih predstava i filmova, njegovo je muziciranje bilo obilježeno i ugođajnošću i savršenim osjećajem za „priču“.

Neven Frangeš nije bio samo majstor za crno-bijelim tipkama – iza kulisa djelovao je kao spiritus movens hrvatskog glazbenog života, objedinjujući prave ljude na pravim mjestima. Popis njegovih organizacijskih aktivnosti uključuje preuzimanje kormila Međunarodne škole jazza i festivala Jazz Is Back! u Grožnjanu te višedesetljetnu suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama koja je otpočela ranih sedamdesetih. Također je jedan od začetnika gornjogradske Scene Amadeo, čime je ljetnu pozornicu glavnoga grada oplemenio sintezom kazališta, jazza i žive glazbene izvedbe.

Titule mu nisu mnogo značile, iako ih je bilo mnogo, od predsjednika Upravnog odbora Porina do važnih uloga u Hrvatskoj glazbenoj uniji. S jedne strane, bio je ono što se u angloameričkoj terminologiji naziva musician’s musician – inteligentan glazbenik čije suptilne vještine prije svega prepoznaju kolege, struka i kritičari, bez obzira na nešto tiši komercijalni odjek. S druge, „logističke“, djelovao je kao glas razuma koji kolektivne ambicije itekako zna pretvoriti u uspješne i održive projekte. Ukratko, umjetnik na kojega se u svakom pogledu i u svakoj prigodi možete osloniti. Upravo zato njegov odlazak toliko boli.